patience brings roses

Oh, let's go back to the start

30.10.2018.

~

Da pronađem sebe, prije nego pronađem bilo koga drugog.
Da ozdravim od crnih oblaka kojim sam pustila da me drugi prekriju.
Da u svemu pronađem svijetlu tačku.
Da upijam i zračim samo dobru energiju.
Da pružam obilje ljubavi i još više je dobijem nazad.
Da složim kockice i ispunim dušu srećom, mirom i zadovoljstvom.
Da volim sebe, prije svega. Da volim život.
Da živim zahvalnost svakim danom sve više i više.
Da vjerujem. ♥♥♥♥♥

23.10.2018.

gdje si

Zamišljam nas kako ležimo skupa. Na mom krevetu. U mom novom stanu, u koji sam zaljubljena. Napolju je mrak, i tek poneki zrak svjetlosti prodre kroz roletne i unese svjetlost u sobu. Ti si s desne strane, a ja ležim s glavom nagnutom na tvoja prsa. U tamno plavom džemperu si i mirišeš. Na laptopu je upaljen neki film, po mom ukusu. Možda i tvom, ako nas isti privuče. Triler, nešto mafijaško ili sportsko, inspirativno, što te ostavi danima u razmišljanju. To vjerovatno i ti voliš više od ljubavnih filmova. Na prozoru gori pokoja svijeća koju imam, i daje opuštenoj atmosferi dozu romantike i još veću toplinu od one koju osjećam samo što sam u tvojoj blizini. Tu i tamo, uz osmijeh, progovorimo koju, jer ne volim puno da pričam dok traje film, inače ne bih znala ni šta gledamo. Poljubiš me u čelo svako malo i miluješ po kosi, ja tebe grlim i stežem rukama. Osjećam se sigurno. Osjećaš se sigurno. Ti si divan prema meni, i toliko me voliš. Ja tebe isto, podrazumijeva se. Sve je savršeno. Ne postoji niko i ništa, osim nas.

08.05.2018.

~

To što sam ti rekla da mi je stalo do tebe ni najmanje nema za cilj da ti ruši išta što gradiš. Poenta cijele priče jeste promjena mene same, oslobađanje od nakupljenih emocija i skidanje onoga što mi je na duši. Ne želim da razmišljam o tome znaš li ti uopšte da je meni stalo do tebe, s obzirom na naše trenutne odnose i ponašanje jednog prema drugome. Još više ne želim da držim u sebi ono što osjećam. Sve hoću da napišem, izgovorim, nije ni bitno, ali da dođe do tvog mozga na ovaj ili onaj način.
Ne očekujem ništa od tebe, u smislu da mi trebaš sada reći kako se ti osjećaš, da trebaš nešto uraditi, promijeniti ili bilo šta slično. Ono što očekujem je da riješim svoje misterije i dobijem odgovore na pitanja. Sad znam da znaš, i znam da ništa dalje što se dešava nije i neće zavisiti od mene. Sve je u tvojim rukama.
Ja ti dajem vremena, jer znam koliki ti je haos u glavi, ako ti je išta značilo to što sam rekla. Nije lahko pustiti ni stvari ni osobe, još više nije lahko shvatiti šta osjećaš, i šta želiš. Ne želim da te mučim, ni da ti budem dodatni teret. Dajem ti vremena.
Istina je da bih voljela da se vratiš. Da po prvi put sve među nama bude iskreno i čisto, ispunjeno s puno pozitivnih emocija. Bez glume i pokušaja da neko nekoga mijenja. Da prihvatimo jedno drugo onakve kakvi jesmo, i izvučemo ono najbolje iz nas. Ja mogu, a znam da možeš i ti.
Isto tako znam da postoji i druga strana ove priče. Ako ti moje riječi nisu značile, onda tvoja odluka nije ni bila teška, i ono vrijeme koje ti dajem zapravo i ne trebaš. Tada vrijeme treba jedino meni da razumijem koji je odgovor na moja pitanja. U svakom slučaju, i ako ne bude kako bih voljela da bude, mogu i s time da živim, iako ne želim. Ali vjerujem da mene svakako čeka ono što treba da me čeka, i da to nešto može biti samo dobro za mene. Sve što se dešava je dobro, i istinski vjerujem u to.
I po prvi put u svom životu, iskreno, najiskrenije od srca, onome koga volim, želim svu sreću ovog svijeta. Tebi. Pa bilo mene u toj priči, ili ne. Meni je lakše kad znam da si ti bezbrižan i sretan. Stvarno, prvi put.

03.05.2018.

~

Kako stigoh kući za konce se držim sa svim svojim rutinama i navikama.
Trenirala nisam ni naopako, u bilo kojem vidu, ni ples od sat vremena čak. Biće veselo kad se vratim teretani sljedeće semice. Ali iskreno jedva čekam, fali mi trening.
O jutarnjoj rutini da ne pričam. Inače imam običaj da onako u miru uz kafu i doručak na neki način meditiram.. slušam i gledam videe o razmišljanju, širim vidike, ya know.. pripremam se psihički za super kul dan.
Ovdje me mama haman svako jutro u žurbi nekoj probudila, pa i tu kafu s nogu popijem jadna.. al' haj šta'š, evo živim i dalje, hvala Bogu.
Nemam pojma šta se dešava na fakultetu. Predavanja su danas počela, al' ja nisam htjela samo zbog toga da se vraćam, pošto petkom nemam ništa svakako. Imam milion obaveza što se toga tiče, ali stići ću sve akoBogda, samo dok razradim super plan, pošto trenutno ne znam ni odakle da počnem bez toga.
Kad sam stalno okružena ljudima, shvatim koliko mi znači ono vrijeme što provedem sama sa sobom. Ne da mi neko smeta, nego jednostavno sam takva ličnost da moram malo biti sama među četiri zida da bih sabrala misli i funkcionisala normalno. Kod kuće je to skoro nemoguća misija, ali izdržaću, nisam kući svaki dan.
Jedva čekam ljeto. Da ne bude zabune i proljeće je i više nego savršeno, samo što je puno obaveza i svega. Ja čekam kraj predavanja, ispita i cijele te ludnice. Da se vratim u rodni kraj i zapravo ostanem duže od nekoliko dana u kojima ništa ne stignem. Hoću da idem na kupanje, da hodam bezbrižno. Hoću da budem slobodna k'o ptica na grani! Još samo maaaaalo i tu smo!
Hoću i da gledam najljepše oči i usne na svijetu, svaki dan. Hoću da vidim kako odrastaju, sazrijevaju i shvataju sve ono što čekam da shvate. Da ih volim iz daljine, ako drugačije ne ide. Samo da ih gledam sretne i bezbrižne, sve drugo je manje bitno.

21.04.2018.

~

I am also scared of dating, but it's not because of people judging it. I don't care what other people think. But, I don't know.. I still didn't even figure out what the reason is.

It may be my insecurities.. my experience with dating was not so good. Usually, when I care about someone who I'm just getting to know, I get nervous and scared for a little bit. And it all leads to insecurity when I'm talking to them, especially if it's a first date. You know, like.. what if I say something stupid (and I'm not stupid at all), or what if they don't like me, what if they're shy and don't talk much (I hate moments of silence with people I don't know so well, and I don't like to lead the conversation all the time), and things like that.. all the other what if's.

I guess that's why I avoid meeting new people so much. And I know that's the wrong thing, because I miss a lot of chances, experiences and humans. And it's silly because I know that I'm a smart, funny, interesting and caring person. I'm aware of that, but I'm also aware that I need some time to become relaxed in new people's company. I don't know.. I obviously need to work on this. Think I just realised what's the reason from the begining.


Stariji postovi